Općina Belica

OPĆINA I ŽUPA BELICA

Smještenu u središnjem dijelu Međimurske županije Općinu Belica čine dva naselja: Belica i Gardinovec. Ukupno Općina Belica prema popisu stanovništva od 2011. godine, ima 3.176 stanovnika; 2.280 Belica, a 896 Gardinovec. Površina općine je 2.766 hektara.

Teritorij Općine Belica smjestio se na spoju dviju morfoloških cjelina – Gornjeg Međimurja i Donjeg Međimurja. Najvećim svojim dijelom čini je mlađa pleistocena terasa. Prostor Općine Belica ima kontinentalnu klimu. Bitne značajke te klime su vruća ljeta i hladne zime. Godišnja amplituda, a temperatura se mjeri već više od stotinu godina, iznosi preko 50 stupnjeva celzijusa. Najčešći vjetrovi, relativno male jačine, su sjeverni i južni. Prosječna godišnja količina padaline je 845 do 862 milimetra na četvorni metar. Najviše padalina je od svibnja do srpnja. U kasno ljeto pa do početka zime, javlja se magla osobito na otvorenom prostoru između Belice i Čakovca.

Kroz povijest sela Belica i Gardinovec bila su dijelovi Čakovečkog vlastelinstva, ali i niza manjih feudalnih gospodara. U 18. i 19. stoljeću ističe se barunska obitelj Inkey od Palina koji su postali i koloraturi beličke župe. Općina Belica ustrojena je 1993. godine. Početkom dvadesetog stoljeća u Belici počinje eksploatacija gline. Belička ciglana proizvoditi će opekarske proizvode do početka osamdesetih godina 20. stoljeća. Belica je zbog toga važna i u gospodarskoj povijesti našega kraja.

Brončanodobna ostava Belica nađena je 1964. godine kada je pripremano zemljište za eksploataciju gline za potrebe mjesne ciglane. Izuzetno je važna za proučanje kontunuiteta života ljudi na prostoru Međimirja Njezin inventar sastoji se od srpova, šupljih sjekira, noževa, koplja, dijelova mača, dlijeta. ogrlice (torques) i grumenja sirove bronce. Po tipološkim značajkama predmeti ove ostave tipični su za III. horizont kulture polja sa žarama, što znači da pripadaju 11. stoljeću prije Krista.

Prvi povijesni spomen današnje Belice datira iz 1256. godine kada se spominje zemlja Bela /Terra Beosvola/. Stotinu godina kasnije u vrelima se spominje posjed Belč /Belch/ između Mure i Drave. Stephanus Bekoych de Belycz /Stjepan Bekoić de Belic/, službenik Čakovečkog vlastelinstva spominje se 1478. godine. Današnji toponim Belica prvi se puta nalazi tek 1638. godine. Najvjerojatnije je da je svoje ime Belica dobila po feudalnom gospodaru imenom Bela početkom 13. stoljeća.

Iz 1501. godine, dakle iz vremena gospodstva Ivana Ernušta Čakovečkog, sačuvao se popis međimurskih katoličkih župa. Te ih je godine bilo četrnaest, tri više nego 1334. godine. U Belici, u crkvi Blažene Djevice Marije bio je tada župnik Stjepan. Župa u Belici svakako je ustrojena tijekon 15. stoljeća. Nažalost, nije moguće pouzdano utvrditi datum, ali podatak da je još 1597. godine obnovljeno crkveno zdanje dovoljno govori o njezinoj starosti.

Dolaskom Međimurja u posjed obitelji Zrinski mijenja se upravna organizacija na vlastelinstvu. Belica se još 1564. godine spominje kao sjedište judikata. U vrijeme gospodstva Zrinskih i Belica i Gardinovec su u sastavu Vojvodata Novakovec posebne upravne jedinice s izraženim vojničkim karakteristikama. Nakon sloma Zrinsko-frankopanskog ustanka dio Belice ostalo je u vlasništvu grofa Adama Zrinskog, sina Nikole Zrinskog Čakovečkog. Pored njega posjede su imali od njegove obitelji zavisni plemići Franjo Ivanović, Juraj Tkalčević i Juraj Pongrac. Osim njih veliki je posjed imao i grof Nikola Batthyani /Baćani/ koji ga je kupio od kraljevske komore.

Prvi službeni popis stanovnika obavljen u vrijeme cara Josipa II. Kada je Međimurje imalo hrvatsku administraciju 1786. godine govori da je u Belici je bilo 515 stanovnika, od toga 244 ženskoga spola, odnosno u 74 kuće živjelo 89 obitelji. Broj stanovnika u Belici je početkom 19. stoljeća opao. Službeni statistički podaci govore da su u selu tek 62 kuće u kojima živi 486 stanovnika. Svi su katolici, protestanata i Židova u selu nije bilo.

Belica je oduvijek bila vrlo bogata sredina. Popisi kraljevskog poreza obavljeni tijekom druge polovice 18. i prve polovice 19. stoljeća to najbolje ilustriraju. Broj krava i konja u staji Međimurcima je jedan od najvažnijih pokazatelja gospodarske snage. U Belici je 1773. godine bilo 59 poreznih obveznika , a oni su držali 132 krave i 144 konja. Brojno stanje krava i konja 1847. godine uoči sloma feudalnog sustava nešto je slabije, ali ipak mnogo bolje nego u drugim sredinama. Jedino početkom 19. stoljeća, dakle u vremenu od 1805. do 1815. godine u Belici je zbog stočne kuge prepolovljen broj krava. Zanimljivo je spomenuti i činjenicu da se vrlo mali broj stanovnika Belice sam oslobodio svojih podložničkih, odnosno kmetskih obveza. Dok su se u drugim sredinama u Međimurju kmetovi uglavnom sami otkupili u Belici je to učinio relativno mali broj kućegospodara. 1773. godine bilo je 59 kućegospodara, a od toga 56 kmetova, a 1847. godine od 82 kućegospodara čak 49 kmetova.

Popis stanovnika učinjen 1857. godine u vrijeme hrvatske administracije govori da je u Belici 98 kuća sa 905 stanovnika. U selu živi 4 Židova. Svi osim njih su rimokatolici. U poznatom popisu stanovnika koji je načinila mađarska administracija 1900. godine saznajemo da u Belici živi 1464. stanovnika, od toga 750 ženskoga spola. Svi su rimokatolici, osim 4 Židova. Čak je 824 pismenih stanovnika. Za hrvatski jezik kao materinji jezik izjasnilo se 1405, za mađarski 51, a za njemački 6 stanovnika. U Belici je bilo 186 kuća. Od toga 111 ih je bilo zidanih 18 od nabijene ilovače, te 57 drvenih. 110 kuća bilo je pokriveno crijepom, a 76 šopom.

U Belici je 9. rujna 1891. godine izbio katastrofalni požar u kojemu su izgorjele 43 kuće i veliki broj gospodarskih objekata. Više od 60 obitelji, odnosno gotovo 250 ljudi ostalo je bez svega što su posjedovali.

Hrvatska seljačka štedionica u Belici je utemeljena 27. listopada 1927. godine Dugogodišnji ravnatelj štedionice bio je Stanko Ovčar. Zadruga je 1940. godine imala 215 zadrugara. Od osnivanja do mađarske okupacije promet štedionice iznosio je preko 3,2 milijuna dinara. Osnovao ju je Ljuboslav Kuntarić, profesor Kraljevske učiteljske škole u Čakovcu i jedan od organizatora Hrvatskog katoličkog narodnog pokreta u Međimurju.

Prvi zadružni dom u čakovečkom kotaru sagrađen je u Belici je 1948. Belica je odmah nakon II. svjetskog rata postala poznata po proizvidnji krumpira. Na Prvoj republičkoj poljoprivrednoj izložbi u Zagrebu održanoj od 25. do 30. listopada 1955. nastupale su i brojne poljoprivredne zadruge i udruge iz Međimurja. “Najuočljiviji je paviljon krumpira, gdje Međimurje u pravom smislu dominira”. Šampionom je proglašen Stanko Premuš iz Belice. Dobio je 75.000 dinara nagrade. U mnoštvu međimurskih proizvođača krumpira iz mnogih sela jednu od trećih nagrada dobio je i Stjepan Herman iz Belice.

Elektrifikacije je provedena u selu 1952. Asfalt je selo dobilo 1966., a javni vodovod 1977.

Sakralni objekti u RKŽ Belica: 1 župna crkva, 1 kapela 5 poklonaca, 4 pila, 7 raspela i jedan spomenik u kućnoj niši. Ukupno 19. Od toga u Belici 9, a u Gardinovcu 10.

danas su posve komunalno opremljene sredine. Belica se ubrzano razvija i kontinuirano raste broj njezinih stanovnika. Gardinovec nažalost ne prati opći trend. Ipak, obje sredine povezuje intenzivan društveni i sportski život.

GARDINOVEC

PREGLED POVIJESTI MJESTA

Mađarski povjesničar Csanky Dezso je naveo da je 1467. godine u Međimurju pored četiri trgovišta bilo 95 sela i tri otoka. Jedno od sela bio je Gardenowecz odnosno Gardinovec. Isti podatak odnosi se i na 1478. godinu.

Već 1490. današnji se Gardinovec spominje kao Kardonocz, a 1638. godine u vezi s nekim poslom pavlinskog samostana u Svetoj Jeleni navodi se Valentinus Repics de Gardinoucz (Valent Repić od Gardinovca). U 17. stoljeća i kasnije Gardinovec se navodi kao selo (villa) Gerdinoucz, Gardinoucz i Gardinovecz. Ime je vrlo vjerojatno dobio prema osobnom imenu svoga feudalnog gospodara tijekom 15. stoljeća Grdina (Gardina), Grdislava ili Grdimira.

Prvi se puta u jednoj kraljevskoj ispravi Gardinovec kao međimursko selo u Varaždinskoj županiji spominje za kralja Marije Korvina 1470. godine.
Gardinovec je u drugoj polovini 16., te tijekom 17. i dijelom 18. stoljeća bio sastavni dio Vojvodata sa sjedištem u Novakovcu. Vojvodati su u Međimurju kao najniži organizacijski oblik bili dijelom Legradske kapetanije, odnosno Kanjiškog generalata. Bio je to posebni sustav na posebno izdvojenom teritoriju s vojničkom organizacijom, vrlo sličan onom u Vojnoj krajini. U vojvodatima je i bilo okupljeno najviše međimurskog sitnog plemstva, te znatan broj seljaka – vojnika

Kanonske vizitacije iz 1688. godine donose vijest da je mjesno groblje u Gardinovcu smješteno oko kapele i da je dobro ograđeno. Na njemu su se pokapali mrtvi iz Dekanovca, Domašinca, Novakovca i Gardinovca.

Godine 1786. U selu su 73 kuće, 82 obitelji, 520 stanovnika, od toga 261 ženskih, 1 obrtnik i čak 58 kmetova.

U Gardinovcu se 1786. godine prilike bile slijedeće: u selu su bile 73 kuće u kojima su živjele 82 obitelji. Ukupno je u Gardinovcu tada živjelo 520 stanovnika. Od toga broja 261 ženskih. U selu je bio samo jedan obrtnik. Nažalost nije poznato čime se bavio, ali prema broju konja koliko ih je bilo u selu vjerojatno je bio kovač.

1857. godine. Gardinovec se vodi kao selo koje pripada kotaru i poštanskom uredu sa sjedištem u Čakovcu, te rimokatoličkoj župi sa sjedištem u Belici. Imao je tada 951 stanovnika, od toga 3 Židova.

Ministar unutrašnjih poslova donio je 1897. godine naredbu o ustroju Matičnog ureda u Gardinovcu za područje Gardinovca i Belice, odnosno beličke župe. (Murakoz 28. 02. 1897.)

Prema prvom popisu stanovništva u vrijeme stare Jugoslavije 1921. godine, Gardinovec je bio u općini Belica. Imao je 183 kuće i 1491 stanovnika. Deset godina kasnije u Gardinovcu je živjelo 1599 ljudi. U političkom životu Gardinovca, kao i u najvećem broju drugih međimurskih sela, dominantnu ulogu igrala je Hrvatska seljačka stranka.

Za vrijeme II. svjetskog rata i mađarske okupacije Međimurja 1941. – 1945. godine u čakovečkom su kotaru žandarmerijske postaje bile u Čakovcu, Gardinovcu, Macincu odnosno Nedelišću, Murskom Središću i Štrigovi. Žandarmerijska postaja u Gardinovcu bila je 1943. godine ukinuta i preseljena u Mursko Središće.
Već u jesen 1941. godine veliki broj Gardinovčana bio je pozvan u mađarsku vojsku.

Nakon II. svjetskog rata poljoprivreda je i dalje ostala glavni izvor prihoda ljudi u Gardinovcu. Krajem 1948. godine osniva se Seljačka radna zadruga (SRZ) Gardinovec. U najvećoj mjeri članovi SRZ bili su siromašni seljaci. Zemljišne površine koje su unijeli u Zadrugu nisu bile dovoljne za normalno poslovanje. Proširivanje neophodno za uspješno poslovanje obavljalo se preoravanjem seoskih pašnjaka, odnosno gmajni.
Veliki broj obitelji se iz Gardinovca nakon II. svjetskog rata preselio u Baranju. Ipak još 1948. godine u Gardinovcu je živjelo 1691. stanovnik u 316 domaćinstava. Dvije godine kasnije dovršena je izgradnja Zadružnog doma u Gardinovcu. Zadruga u Gardinovcu je 1951. godine prišla proizvodnji povrća i postigla u tome dobre rezultate. Imala je i svoju krčmu u Gardinovcu.

Godine 1971. Gardinovec je imao 1.411 stanovnika, 707 muških i 704 ženskih koji su živjeli u 323 domaćinstva. U selu je bilo 316 stanova. Zaposleno je bilo 389 stanovnika, od toga 307 u inozemstvu. U selu je djelovala Mjesna zajednica Gardinovec. Ljudi su držali 28 konja, 690 goveda i 1020 svinja.
Broj stanovnika Gardinovca pao je 1981. godine na 1287, a 1991. godine na 1.137. Posljednji službeni popis stanovnika obavljen 2001. godine govori da je broj stanovnika Gardinovca pao ispod tisuće. Naime, početkom trećeg milenija bilo je samo 982 Gardinovčana stalno nastanjenih u Gardinovcu. Tek nešto malo više nego 1857. godine u vrijeme hrvatske administracije u Međimurju.